Maštam, odlutam i vraćam se... zadovoljna sam.....

"Mašta rаđа život. Jа sаm se hrаnio svojim mislimа, nаučio sаm dа uprаvljаm osećаnjimа, snovimа i vizijаmа. Oduvek sаm je negovаo, kаo što sаm negovаo i svoj zаnos. Ceo svoj dugi vek proveo sаm u zаnosu. To je bio izvor moje sreće. On mi je pomogаo i dа tokom svih ovih godinа podnesem rаd, koji je bio dovoljаn zа pet životа. Nаjbolje rаditi noću, jer su zvezdаnа svetlost i misli u bliskoj vezi."-Tesla






Šta je fantazija? Da li je to besmisleno sanjarenje ili nešto sa osnovom?

Fantazija prelazi za nas poznatu realnost u nepoznati bezgranični svet imaginacije. Mnogi kažu da je sanjarenje i imaginacija samo neproduktivno gubljenje dragocenog vremena, od čega ništa korisno se ne dobija. Da li su u pravu? Da li je bolje da provedemo dane prazno bez vere, snova i slike budućnosti? Fantazija vodi do razvoja. Misli koje nam danas još izgledaju nemoguće, sutra su potpuni delovi realnosti. Čovek je biće koja razmišlja i jedan neophodan elemenat kreativnog razmišljanja je imaginacija pošto poseduje snagu stvaranja. Prvo postane misao, pre nego što bi se pojavilo nešto vidljivo. Ovo je zakonito i istinito na svakom polju postojanja.  Naš predak je zeleo da olakšava posao, pa je stvorio točak. Ali za to da bi to učini prvo je trebao koristiti znanje, tačnije imaginaciju . Ništa se ne stvara samo od sebe. Nekada nisu verovali da će čovek ikada leteti, mislili su da ako će se to i slučajno desiti doći će kraj sveta i postojanja. Rekli su i to da nije moguće putovati na Mjesec. Danas smo već to postigli i mogli bismo beskrajno navoditi primere šta je sve stvarala imaginacija. Kolumbo nije vjerovao u nemoguće i pronašao Ameriku. Kopernik nije vjerovao da se  nebeska tela  rotiraju oko Zemlje i tako je stvorio Heliocentricnu teoriju, koja su naučnici prihvatili. Naučnici sadašnjeg vremena isto tako nadju nova rešenja putem imaginacije.   Danas živimo dobu ograničenja naše sopstvene svesti, kao što je nekad Inkvizicija blokirala slobodno razmišljanje. Ako nešto nije vidljivo, to još ne znači da ne postoji ili da je neistina. Ako se ne čini logičnim, ni to ne znači da nije pravilno, pošto mi poznajemo delove od celine i putem tih mrvica donosimo zaključke. Jer šta je istina? Apsolutna istina možda samo postoji u matematici.

"Treba se povremeno osamiti, ništa ne raditi i spuštajući se na vlastito dno, pokušati osetiti vreme kao neko ko osim njega nema ništa drugo." Godine koje su pojeli skakavci-Borislav Pekić

Na obzoru sna i jave vjekuju međaši sudbine, stražari na vratima Pakla i čuvari kapija Raja. Između njih se prostire pustinja, čistilište iz kojeg se, nakon četrdeset dana korizme, uzdigao Bogočovjek i oprostio grijehe griješnicima. Njegovo srce, sveti gral je izvor svjetlosti, izvor svete krvi, koja nas vodi ovozemaljskim stazama i iskri zvjezdane puteve na kojima će se jednoga dana susretati naše duše.  U sretnom trenutku spoznaje poželjeh nemoguće učiniti mogućim, poželjeh kontemplacijom svijesti odživjeti kozmologiju rodoslovlja. Lutala sam obroncima paralelnih univrezuma, bila sam na tromeđi znanja, vjerovanja i ljubavi. Vidjeh tri mnogokrake zvijezde kako se dodiruju vrhovima svijetova i sjedinjuju u geometriju Božanske iskre. Staze kojima sam koračala su bile posute kristalnim oblutcima svijesti i trnjem iz oluje ruža. Bila sam na vratima Hada i pripitomila Kerbera da uđem slobodna i svjesna u bezdan pakla, da upoznam vječnu vatru grijeha, da osjetim plamene jezike strasti i postanem iskra vječnosti koja ne izgara nego ostaje vječni vatromet na nebu želja. Upoznala sam dimenzije čistilišta, odslušala psalme pokaje, tihu muziku duše koja izranja iz vulkana i uzdiže se kroz devet krugova ka vratima vremena. Susretala sam dvoglave, troglave nemani i nudila im dlan pun iskrica razmrvljene boli, plesala sam sa Meduzama i gušila se u opekotinama koje ostavljahu izgovorene riječi bezimenih duša na membranama klijetki i stjenkama duše. Postadoh Kronosova ljubavnica i nedozvolih mu da proguta djete veselja i sreće. Sakrih to nedužno djete u fjordovima vremena da mirno dočeka svitanje sretnog trenutka. Okupana vodom sa Kastalskog izvora zakoraknuh u hram ljubavi i sudjelovah plesu Apolona i muza. Talija me je povela u amfiteatar da osjetim katarzu duše, da doživim zagrljaj tuge i sreće, zagrljaj smijeha i suza, da se oslobodim osjećaja samosažaljenja i uskrsnem u vječnom rađanju Kairosa. Erato me je odvela u carstvo Uranije da u njenim odajama upoznam snagu zvjezdane poezije. Spoznah besmrtnost ljubavi u drevnim heksametrima, prođoh kroz Ovidijeve Metamorfoze, zaronih u rijeku uspomena i poželjeh povratak u koljevku početka. Povratak je moguć samo tamo gdje smo već jednom bili u ono krilo iz kojega smo zakoračili putevima beskraja u potrazi za izvorom na kojem se rađa ljubav, u traganju za tajnovitom vruljom koju cijeli život nosimo u sebi. U kaležu duše, u dubini srca se krije vrelo iz kojeg izvire Mnemozinina rijeka. U kapljicama svete krvi se zrcale sjećanja, u njima se ogleda cijeli život. U pretklijetkama vječnosti susrećem svoje grijehe, prolazim kroz pustinju pokore, čujem glas sa Maslinove gore, šaputavu svjetlost oprosta i ulazim u klijetku bezvremena, u Elizejski vrt mira, sreće i ljubavi.  http://sretan-trenutak.blog.hr