priče

RADOZNALA PITANJA MAJCI 

Šta je najljepše na svijetu?
Ti dok spavaš.

Zašto?
Zato što si ti jedina moja istina o kojoj ne razmišljam i dok te gledam kako spavaš znam da je to jedina slika na svijetu koja oslikava mir koji mi treba da bih bila srećna.

Šta je najveće na svijetu?
Tvoje oko. Što stane u njega ne može se smjestiti ni u šta drugo. Nemoj se nikada bojati onoga što možeš da vidiš pa da hodaš okolo poluzatvorenih očiju.

Šta je najslađe na svijetu?
San. Ništa ne može biti lijepo, šareno i slatko kao što ti to u snovima možeš da napraviš. Nemoj nikad zaboraviti da sanjaš.

Šta je najteže na svijetu?
Najteže je kad čuvaš nešto a ne vidiš da nigdje nema onoga što čuvaš.

Šta je najveća prevara?
Najveća prevara je kad dvoje potpuno razjedinjenih ljudi sjede za istim stolom ušuškani u isti stan, isto prezime, jedu zajedno i tako pokazuju pripadnost jedno drugom. Najveća prevara je kad je između dvoje ljudi topao tanjir supe jedina toplota koja postoji.

Šta najviše boli?

Usamljenost. Kad neko odluči da živi sam, da sjedi samo prema samom sebi u tu samoću može smjestiti bilo šta i iz sebe može izvući ono najbolje. Ali ako živiš pored nekoga a osjećaš se usamljeno, to je samoća koja blokira čitav život. Sve što radiš protkano je tom strašnom notom
usamljenosti i grčevitom borbom da se iz toga iščupaš. Usamljenost pored nekoga je najgora samoća koja čovjeku može da se desi.

Plašiš me, ne pominješ ljubav! Postoji li ljubav?
Postoji, naravno, zato ti ovo i pričam. Da bi pronašla pravu ljubav moraš napustiti svaku ljubav – iluziju jer će te one samo činiti nesrećnom. Ljubav postoji ali ja o tome imam tako malo da ti kažem. Prona]i je. Ne mogu tome da te naučim. Nemoj me to pitati. Ja sam ti majka i možda ću uvijek misliti da te neko, ko je sa tobom, ne voli jer te ne voli onako kako ja mislim da te treba voljeti i onoliko koliko ja mislim da te treba
voljeti.

Zašto misliš da me niko ne može voljeti kao ti?
Ni to ne umijem da ti objasnim. Jednog dana ćeš razumjeti. Kad budeš imala dijete vidjećeš da je to jedina bezuslovna ljubav na svijetu, ljubav sama po sebi koja ne traži, ne pita, ne nalazi opravdanja, ne moli i ne uslovljava. To je najveća i najjednostavnija ljubav na svijetu.

Stvarno me plašiš.Ne treba da se plašiš. Samo se čuvaj pogrešnih ljudi, pogrešnih ljubavi, nemoj da ti čitav život izgleda pogrešno i ti sama sebi kad se pogledaš u ogledalo.


Čega se najviše treba čuvati?
Ljudi. Biće puno onih koji će te opipavati dok ne vide gdje si najosjetljivija a onda napraviti jedan oštar rez i mirno gledati kako krvariš. Pojedini ljudi više vole da ranjavaju druge nego da liječe svoje rane. Mogu da žive samo ako vide da drugi pate više nego oni. Toga se čuvaj.

JEDNOROG I LEPTIRICA
Petar Đuza

... To beše začudna, ukleta, vilinska vodenica strasti i nespokoja.

U noćima, besanim, dugima ulazim, tiho, potajno, kroz dveri vodenice, kao vilenjak - vodeničar. Tako nestaje moj stvarni i realni svet. Opijen sam moćima privida, magije za koju ni sam ne znam, opijen njenim opojnim vijugavim telom, kako nastaje i kada i gde nestaje. Kao reka ponornica njena pohota vilinska oseća se kad prelazi u potmuli huk, koji se čuje duboko pod zemljanim brazdama plodne žene, podno stenovitih uvira i toplih, kao moje toplo telo, vrelih gejzira. Nisam ni slutilo koliko je moj život, moja sudbina satkana od vode i vodeničnog žrvnja njene razvratne lepote. Svako zrno joj se s lakoćom podaje kao vilinska simfonija razgolićenog tela. Šta doista u njoj, toj ukletoj vodenici od kineske slonovače tražim - ne znam. Ko je ona - ne znam. Odakle je iznikla iz kakvog pohotnog praskozorja? U dosluhu s vremenom sam pod tim kamenom koji sve pretvara u prah hlebni ove čudesne ženske nagosti. Ko zna koliko sam vina i vode sam ispio. Koliko je samo trnevlja ruža najlepših, bolno u moje telo udenuto. Zasitio sam se, ja Jednorog među jednorozima najmoćnijim u carstvu Vile od slonovače nemira njene plahovite, nabujale, potmule reke kao vatre. A tako bistre. A nepredvidive. A tako nepoćudne devičanske naravi. Čujem tajne, zvonjavu vekova, nedavnih vremena, u pismima, palimpsestima. Zapisi su žrvnjevo tihnulo pamćenje u noćima kada su se ovde događali košmari ljubavi. U dugim noćima mleli su tamnu pohotu mene, Jednoroga, i vodenične vile kao zrnevlje. Sve je bila samo utvara nagih vila koje su krišom od svojih ljutih i ljubomornih muževa potajno dolazile ovamo svojim ljubavnicima. Pohotno su se podavale nama sinovima mlinarevim. Leptirica, vila, saletala me je svojom magijom sladostrašća. Bio je vičan veštinama Jednoroga vodeničara iskusnog. Golica me plamenim jezikom po nabreklom telu. U postelji mekoj, od svile i paukove mreže satkanoj, mojoj, vila vila vodenice, ostajala je do zore. Bestidno nag, opijen njenim, treperavim izraslinama, na krilima leptirice satkanim od srme čekao sam jutra moćnih grčevitih kovitlaca i uzdaha. Opijen dražima ulazio sam snagom jednoroga u leptirova krila i izlazio - pohotno i sluđeno. Stavljao sam joj vodenični kamen na bujne grudi uskovitlane, ophrvana magijom i sama je svoje leptirovo gnezdo unosila, tako bestidno taj žrvan. Pitala me je koje je značenje, mita o jednorogu. "Odakle ti ta neobična moć i snaga da vile svijaš u čvorove? Da li ti je Zevs blizak rođak? Imaš li među kerberima bliske veze i svijaš li sa njima gnezdo u donjem svetu? Postelja vruća i natopljena bila je u znoju i grču strastvenom, tela nam upletena, a Vila vodenična me pita da li sam nedavno obljubio Niku prelepu sa Samotrake, imam li ljubavnicu na Kritu, zbog čega je Penelopa umrsila predivo čekajući Odiseja, kao što razglasiše svetom. I rekoh da je to sve samo laž. Samo nepostojanje samog sebe koga živim sa Vilom u vodenici od slonovače.

U stvari, mislio sam na leptira kao utvaru koja ima svoj drugi, meni neznani ljubavni život. Bile su to moje strasne noći. Podavala mi se vila leptirica. Tako bestidno obljubljena, mislila je na onaj vodenični kamen koji sve dublje i dublje prodire u njeno nemoćno telo. Gola je predamnom, jednorogom. Topim se. Moje uzavrelo telo zaliveno je nekom mešavinom spravljanom vekovima u vodenici od slonovače. Pčelinji vosak, nevino vino, prah hlebni, miris tamjana... prekrio je moje telo - jednoroga telo leptirice. Bio je to sladostrasni košmarni san - ponoćni pir uvijenih jegulja. Ponoćni vodenični bal leptira i jednoroga. "Ti si moj jedini vodeničar Jednorog. Tako si strastven. Tako neodoljivo ljubiš" - rekla je. "Ne znam zašto sve ovo radim. Koliko je samo bestidnosti u meni samoj, kao da sam najveća bludnica na svetu? A nisam nikad do ovog trena znala za Jednoroga." Te noći, u vodenici od slonovače, prvi put sam spoznao da je magija, pohota stresna, Vilinski opojni miris tela, moj jedini život Jednoroga.

Ta čudesna magija, vodenica od slonovače i ove noći melje sladostrasno žuto zrno, u kojoj strast ljubav obitavaju i obnoć. Melje kamen sve u prah, jer jedini ključari su njeni - vodeničar, taj bezumni Jednorog i Vila, čiji se obrisi lepotnog tela i danas mogu osetiti i dodirnuti u titraju vodeničnog žrvnja.

Ševa
Leonardo da Vinči

Bio jednom jedan stari isposnik i živio je u šumi samo u društvu ptice, koja se zove ševa. Jednog dana dođoše mu dva izaslanika i pozvaše ga da pođe sa njima u zamak njihovog gospodara, koji je ležao teško bolestan.
Starac, u pratnji ševe, pođe sa izaslanicima i odmah bi uveden u bolesnikovu sobu.
Tamo su četiri doktora odmahivala glavama, šapćući nešto među sobom.
- Ne može više ništa da se učini – promrmlja naizgled najugledniji od njih. – Nažalost, on umire.
- Ozdraviće – reče tada isposnik.
- Ma, odakle ovaj prostak može da tvrdi tako nešto! – uzviknuše doktori u jedan glas.
Umirući otvori oči i ugleda ševu koja je zurila u njega, te pokuša da se nasmije.
Malo-pomalo, obrazi mu se ponovo zarumeniše, vrati mu se snaga, i na opšte zaprepašćenje prisutnih, on reče:
- Osjećam se malo bolje.
Poslije nekog vremena, gospodar zamka, već sasvim oporavljen, otide u šumu da se zahvali starom čudotvorcu.

- Nemoj meni da se zahvaljuješ – reče isposnik. – Ova ptica je učinila da ozdraviš. Ševa, – dodade – je vrlo osjetljiva ptica: kada se nađe pred bolesnikom, ako ga ne gleda i okreće glavu na drugu stranu, to znači da više nema nade; ako ga, međutim, gleda, kao što je uradila pred tobom, to znači da bolesnik neće umrijeti. Štaviše, ševa mu svojim pogledom pomaže da se oporavi.

Kao osjetljiva ševa, tako i ljubav prema vrlini ne gleda ružne i tužne stvari, već se saživljava sa onim plemenitim i čestitim. Pticama je dom u šumi, a vrlini je dom u nježnom srcu.
Prava ljubav se pokazuje u nevoljama. Ona je kao svjetlost koja više sija što je noć tamnija.

Osjecaj davanja je velicanstven i oplemenjujuci


Bilo je to davno. Na zemlji je nastala velika suša: potoci, rijeke i bunari presušili su; cvijeće, trava i drveće osušilo se. Od žeđi su ljudi umirali i životinje krepavale. Tada je jedne noći neka djevojčica s vrčem u ruci pošla od kuće tražiti vodu za bolesnu majku.

Umorna je legla na travu i zaspala. Kada se probudil…a i posegla za vrčem nije mogla vjerovati svojim očima. Vrč je, naime, bio pun svježe čiste vode. Djevojčica se obradovala i htjela napiti, ali joj pade na pamet da možda ne bi za majku ostalo dovoljno i potrčala je s vodom kući. Tako se žurila da nije ni primjetila malog psića pred svojim nogama. Spotakla se i iz ruke ispustila vrč s vodom.

Psić je tužno zacvilio. Djevojčica pruži ruku za vrčem. Mislila je da se voda prolila. Ali, ne! Vrč je na tlu stajao uspravno i nije se ni kap vode prolila. Tada djevojčica ulije u praznu ruku malo vode, a psić to obliže i opet je bio veseo. Djevojčica ponovno posegne za vrčem, ali gle: više nije bio vrč od drveta već od srebra.

Tada djevojčica otrča s vodom kući i pruži majci vrč s vodom. Majka je rekla: “Ja i onako moram umrijeti, pij radije ti vodu!” I pruži kćerkici vrč. Istog se trena vrč pretvori u zlatni. Djevojčica nije više mogla odoljeti i htjela je vrč staviti na svoja usta, kadli neki putnik stupi u sobu i zamili za gutljaj vode. Djevojčica umjesto vode proguta slinu i vrč pruži putniku. Na to se iznenada na vrču pojavi sedam velikih dijamanata, a iz svakog je curio veliki mlaz svježe i čiste vode.

Skupljajte blago na nebu. Gdje vam bude blago, tamo će vam biti i srce!

Uvijek treba biti dobar; bez obzira da li ce vam se zahvaliti ili ne,pamtiti ili ne, da li ce vam uzvratiti ili ne…negde se to sve piše…a i da nije tako- osjecaj davanja je VELIČANSTVEN i OPLEMENJUJUĆI!

Demon i gospođica Prym 
 Paolo Koeljo

Započevši sliku “Tajna večera”, Leonardo da Vinči se suočio sa velikim problemom: trebalo je naslikati Dobro-u Isusovom liku i Zlo-u liku Jude; prijatelja koji ga za vreme večere odlučuje izdati. Prekinuo je usled posla, dok ne pronađe savršene modele.
Jednog dana, slušajući crkveni hor, neki mladić mu se učinio stvorenim za lik Hrista. Pozvao ga je u svoj atelje, te izradio niz skica i studija njegovog lica.

Prošle su tri godine. “Tajna večera” bila je gotovo završena-a da Vinči još uvek nije pronašao zadovoljavajući model za Judu. Kardinal, odgovoran za uređenje crkve, počeo ga je pritiskati, tražeći da odmah dovrši fresku.
Nakon dugotrajne potrage, slikar je zapazio nekog prerano ostarelog mladića, u dronjcima, koji je pijan ležao u jarku. Zatražio je od svojih pomoćnika da ga odnesu u crkvu, jer više nije imao vremena da ponovo izradi skice.
Odrpanca su tamo odneli u besvesnom stanju; pomoćnici su ga održavali na nogama, dok je da Vinči preslikavao crte bezbožnosti, greha, sebičnosti, tako izražajne na njegovom licu.
Kad je dovršio, skitnica je-već donekle otrežnjen-otvorio oči i ugledao sliku pred sobom. Sa nevericom i tugom u glasu, izgovorio je: “Pa ja sam već video tu sliku!”
-”Kada?” – upita iznenađeno da Vinči.
-”Ima od tada tri godine, pre nego sam izgubio sve što sam imao. Život mi je tada bio sazdan od snova; pevao sam u crkvenom horu i jedan me je umetnik pozvao da mu poziram za lik Isusa.

POSLJEDNJA VOŽNJA TAKSIJEM

Radio sam kako taksist prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je posve bila u mraku, osim jednog svjetla s prozora u prizemlju.

Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zatrubili samo jednom ili dvaput, pričekali minutu i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su ovisili o taksijima kao njihovom jedinom prijevoznom sredstvu. Ako u zraku ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti netko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.

„Samo trenutak“, rekao je krhki, stariji glas.

Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila nakon duge pauze.

 
Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao netko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer.

Stan je izgledao kao da nitko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U kutu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.

„Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta“, rekla je. Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Primila me je pod ruku i hodali smo polako prema rubu pločnika. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.

„Ma, nema na čemu“, rekao sam joj. „Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci“.

„Oh, Vi ste tako dobar dečko“, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: „Bismo li se mogli provesti kroz centar grada“?

„To nije najkraći put“, brzo sam joj odgovorio.

„Nema veze“, rekla je. „Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.“

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.

„Nemam više nikog od obitelji“, nastavila je. „Liječnici kažu da neću još dugo.“

Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. „Kojim putem biste željeli ići“, upitao sam.

Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operator dizala. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica.

Ponekad bi me zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa.

Kad se prva zraka sunca počela pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla: „Umorna sam. Krenimo sada.“

U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala.

To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva teklića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.

„Koliko Vam dugujem“, upitala je, otvarajući torbicu.

„Ništa“, odgovorio sam.

„Od nečeg morate živjeti“, odgovorila mi je.

„Ima i drugih putnika.“

Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio sam je. Čvrsto se držala za mene.

„Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće“, rekla je. „Hvala Vam.“

Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk svršetka života.

U toj smjeni nisam više vozio ni jednog putnika.

Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao.

Što bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog tko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Što bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zatrubio jednom i onda se odvezao?

Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenutci nas često uhvate nespremne – prekrasno zapakovani u ono što bi neki nazvali nevažnim.

Kent Nerburn (istinita priča)